Nikolaj Patrušev: „Slom parazitske imperije je neizbježan“

Zanimljiv članak u „neslužbenom“ ruskom obavještajnom časopisu u broju za ovaj mjesec je napisao svemoćni ruski šef obavještajnih službi Nikolaj Patrušev, službeno tajnik Vijeća nacionalne sigurnosti Ruske Federacije, koje je dio kruga Vrhovnog vijeća Rusije.

Nikolaj Patrušev: „Slom parazitske imperije“

Čovječanstvo je ušlo u prekretnicu, u novo razdoblje svjetske povijesti. Ovdje se ne radi samo o promjeni svjetskog poretka, preoblikovanju sustava međunarodnih odnosa i evoluciji doktrina i vrijednosti koje su temelj svjetske arhitekture. Danas se događaju duboke, istinski tektonske promjene.

Zapadnocentrični kolonijalni svjetski poredak, nastao u doba križarskih ratova, a koji se oblikovao tijekom velikih geografskih otkrića, pred našim očima prolazi kroz konačni slom. Tada su postavljeni temelji zapadnog civilizacijskog modela, grabežljive prirode, koji je uz neke promjene opstao do danas.

U tom je modelu uska skupina država izgradila piramidu, postavivši se na vrh i dajući si isključive ovlasti. Kako je ova piramida parazitizma koncipirana i tko je raspoređen na svakom njezinom katu, jasno se vidi iz podjele svijeta na razvijene zemlje, zemlje s ekonomijom u tranziciji i zemlje u razvoju, a prihvaćena je u modernoj zapadnoj praksi. Bit ovog sustava je jednostavna. Svatko tko je na nižem stupnju imperiji mora krotko i praktički besplatno prenijeti najveći dio vlastitih resursa – materijalnih, financijskih, intelektualnih i ljudskih. U biti, radi se o višerazinskoj parazitskoj nadgradnji na globalnoj razini.

Riječ "parazit" prevedena je s grčkog kao "slobodnjak". Tako su u staroj Grčkoj nazivali prevarante koji su stekli povjerenje bogatih sugrađana i uz pomoć lukavstva, a često i sile, preuzeli kontrolu nad njihovim domovima. Na taj su način djelovale zapadne sile, osiguravajući svoju dominaciju i ne prezirući ni najokrutnije i najnehumanije metode.

Povijest poznaje mnogo primjera. Europsko osvajanje Novog svijeta bilo je popraćeno genocidom nad domorodačkim stanovništvom. Iz Afrike je, zbog njezine podjele i pljačke, više od 15 milijuna robova odvedeno u Ameriku, prvenstveno u SAD. Sjećamo se velikog crpljenja resursa iz Južne i Jugoistočne Azije, “opijumskih ratova” u Kini i drugih sličnih operacija.

Istodobno, kolonijalno-imperijalističke projekte planirao je i provodio prvenstveno privatni kapital: trgovci, poduzetnici, dionička društva i korporacije, koji su bili moćniji od mnogih država, te su imali vlastitu vojsku i mornaricu.

Danas su bivše Istočnoindijske kompanije i kolonijalne uprave zamijenjene transnacionalnim korporacijama, čiji resursi premašuju potencijale većine zemalja svijeta. Politiku u zapadnim zemljama ne formiraju državna tijela izabrana od građana, već krupni kapital. Američki koncerni naoružanja odavno se osjećaju kao vladari Pentagona, a njihovi kolege iz informacijskih divova poput Googlea, Mete, Applea, Microsofta i Amazona ni  ne pokušavaju sakriti korištenje tehnologija za prikupljanje osobnih podataka i društvene kontrole diljem svijeta za svoje vlastite svrhe.

Konglomerat privatnih banaka poznat kao Federalne rezerve SAD-a zajmodavac je američke vlade, koja je zauzvrat   ostatak svijeta gurnula u ovisnost o dolaru.

Washington nastavlja svjesno, iako prisilno, povećavati državni dug koji je već premašio 32,5 trilijuna dolara. Uzastopni predsjednici FED-a hvalili su se da su Sjedinjene Države u stanju otplatiti svaki zajam kojeg uzmu jer mogu štampati novčanice u beskonačnost.

U svrhu globalne dominacije Zapad se koristi izravnim vojnim utjecajem, prijetnjama silom, “privatizacijom” elita, “obojenim revolucijama” te potiče terorizam i ekstremizam. Dakle, kontinuirano širenje Sjevernoatlantskog saveza zapravo daje Sjedinjenim Državama priliku da apsorbiraju države i lišavaju ih njihove neovisnosti, braneći vlastite nacionalne interese. Dvoličnost NATO-a ne može se sakriti ni pod kakvim izgovorom. Članice NATO-a već godinama verbalno proklamiraju svoju privrženost miru, boreći se ili prijeteći ratom svakoj zemlji koja se ne slaže s politikom SAD-a. Vojna moć NATO-a koristi se za održavanje hegemonije Zapada, ekonomsko porobljavanje i politički pritisak na države koje ne predstavljaju vojnu prijetnju savezu. Tijekom sedam desetljeća članice NATO-a sudjelovale su u više od 200 vojnih sukoba diljem svijeta.

Napominjem da su u praksi NATO vojske za Ameriku također kolonijalne. Bude li potrebno, Washington će lako poslati trupe drugih zemalja članica saveza na klanje, a da ne riskira živote predstavnika "posebnog" američkog naroda.

U istom redu stoji i međunarodni terorizam, koji je u sadašnjem obliku izravno sredstvo za promicanje utjecaja atlantista. Gotovo sve suvremene velike terorističke skupine stvorile su, opskrbljivale i financirale zapadne obavještajne službe, koje su tako provodile odluke političkog vodstva svojih zemalja.

Glavni razlog suvremenih migracijskih kriza također su sukobi koje provociraju zapadnjaci i njihova stoljetna predatorska politika prema državama Bliskog istoka, Azije, Afrike i Latinske Amerike.

Sheme po kojima transnacionalni organizirani kriminal danas djeluje također nisu nove. Engleska, Francuska, Španjolska, Portugal i SAD nikada nisu oklijevale koristiti usluge pirata i drugih razbojnika za postizanje svojih političkih i ekonomskih ciljeva. A sav je plijen, na ovaj ili onaj način, završio na Zapadu.

Učinkovita nevojna metoda jačanja zapadne dominacije bio je psihološki utjecaj na stanovnike drugih zemalja i kontinenata. Stoljećima su profesionalni propagandisti iz „Starog svijeta“ gradili argumentaciju prema kojoj oni ne samo da donose dobro drugim narodima, već to navodno čine  u obliku milosrđa, gotovo na vlastitu štetu. Svi se sjećaju redaka Rudyarda Kiplinga o “teretu bijelog čovjeka”, koji je, po njegovim riječima, poslao svoje “najbolje sinove u službu mrzovoljnih plemena”. No, nije toliko poznato da su neke engleske kolonije, primjerice Australija, u početku korištene samo za čišćenje matične države od kriminalaca i prognanika.

Konceptualno opravdanje kolonijalizma utjelovljeno je u tzv. znanstvenom rasizmu, nastalom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Engleskoj i SAD-u. Argumentima o fizičkoj i intelektualnoj nejednakosti ljudskih rasa njegovi su teoretičari objašnjavali potrebu za staranjem “superiornih” rasa nad onim “nižima”.

Ideologija vlastite superiornosti nad drugim narodima i civilizacijama stoljećima se njeguje u zapadnim društvima, a i dalje im je bliska. S te pozicije Zapad gleda na Rusiju. Strahujući od njezine veličine i moći, žedni za njezinim bogatstvima, zapadnjaci su oduvijek nastojali oslabiti našu zemlju i preuzeti njezine resurse. Stoga nimalo ne čudi činjenica da je s početkom specijalne vojne operacije u Ukrajini Zapad pogodio val rusofobije.

Postoji još jedan aspekt. Rusiju Zapad doživljava kao stalnu prijetnju. Uostalom, demontaža kolonijalnog sustava započela je nakon Drugog svjetskog rata pod izravnim utjecajem postignuća i pobjeda Sovjetskog Saveza. Tada su zapadne metropole izgubile izravnu kontrolu nad svojim posjedima, a deseci država diljem svijeta stekli su neovisnost. Kao rezultat toga, kolonijalisti su morali prijeći na mehanizme i metode neizravne prisile: uvlačenje novih zemalja u političke i vojne blokove, podmićivanje lokalnih elita, ekonomsko i tehnološko porobljavanje, iskorištavanje tuđih resursa prema skrivenim shemama. Gubici su bili ogromni, a to nije pridonijelo jačanju ljubavi prema našoj zemlji na Zapadu.

Danas se protiv Rusije koristi sav arsenal oružja koji je na raspolaganju protivnicima. Ne radi se samo o prijetnjama ili sankcijama, već i o tisućama informacijskih resursa pod njihovom kontrolom, te višerazinskom sustavu obrade javnog mnijenja, koji se oslanja na razgranatu mrežu stranih PR agencija osmišljenih da stvore razloge za pokretanje mahnitih informativnih kampanja oko svijet.

U tom smislu treba imati na umu da sam vojni potencijal, čak ni napredne nuklearne rakete, nije dovoljan za zaštitu od zapadne geopolitičke agresije. Važno je tome se organizirano oduprijeti u velikoj borbi za umove i srca. Raspad SSSR-a doveo je do promjene odnosa snaga, a borci za prevlast požurili su iskoristiti ovu priliku za jačanje svoje diktature nad ostatkom svijeta. Danas Sjedinjene Američke Države i Europa troše golema sredstva na traženje i školovanje tzv. mladih demokratskih vođa u specijaliziranim obrazovnim centrima, koji će potom biti korišteni za organiziranje državnih udara kako bi se formirali režimi ovisni o Zapadu u prethodno neovisnim državama. Postalo je uobičajeno da se ovako obučeni “lideri” na kraju pokažu kao obične marionete koje primaju novac i upute od CIA-e.

Zapadnjaci stječu dodatne utjecaje uključivanjem u obuku perspektivnih menadžera i predstavnika snaga sigurnosti, koji potom postaju provoditelji štetnih ideja na štetu nacionalnih interesa svojih država. Posljednjih godina identificirano je i neutralizirano više stotina djelatnika stranih obavještajnih službi, ali i drugih osoba koje su sudjelovale u organiziranju obavještajnih i subverzivnih aktivnosti protiv naše zemlje i naših strateških partnera.

Dobivši odbijenicu, Sjedinjene Države i njihovi saveznici prešli su na taktiku rušenja sigurnosne arhitekture koja se godinama razvijala u svijetu.

Zanemarujući svrhe i načela Povelje UN-a, oni nastoje zamijeniti međunarodno pravo "poretkom temeljenim na pravilima" koja sami definiraju. U svojim neokolonijalnim težnjama Zapad pokušava uništiti najvažnije, ali nekontrolirane integracijske asocijacije: ASEAN, SCO, BRICS, CIS, EEU i druge, ostvarujući dugoročni cilj pretvaranja neovisnih država u svoje vazale.

Američki politički krugovi uvjerili su se u tobožnju posebnu i mesijansku sudbinu Amerike, da snažnom vanjskom politikom vlada svijetom, ne priznajući ničije interese. Aktivno se miješaju u unutarnje procese diljem Latinske Amerike, Afrike i Azije, te grade nova savezništva za sebe. Među njima su AUKUS - trilateralno partnerstvo s Velikom Britanijom i Australijom, trokut SAD-Japan-Južna Koreja, koji su usmjereni na Kinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i druge zemlje u regiji koje se ne pokoravaju volji Washingtona. U azijsko-pacifičkoj regiji, Bijela kuća je opsjednuta stvaranjem umrežene sigurnosne strukture u kojoj Tokio igra značajnu ulogu. Kuju se planovi za stvaranje ogranka NATO-a u azijsko-pacifičkoj regiji. Intenzivira se suradnja s Engleskom kako bi se iskoristili potencijali njezinih obavještajnih službi, tehnološki napredak i integracija vojske u trenutne američke operacije. Washington ne može odustati od ideje o “ogranku” NATO-a na Bliskom istoku.

Širenje američkog vojnog stroja prati prisilno preoblikovanje mentaliteta i duhovnosti stanovništva svih zemalja u kojima Anglosaksonci namjeravaju proširiti svoj utjecaj. Lažne ideje i vrijednosti osmišljene da konsolidiraju neokolonijalne tvrdnje Zapada sustavno se i opsesivno usađuju u njihovu javnu svijest.

Prije svega, to su ideje globalizma, potpune suprotnosti patriotizmu, koje ne priznaje različitost kultura i načina života, što je osmišljeno da nasilno otjera sve zemlje i narode pod zastavu zapadne potrošačke civilizacije.

Osim toga, tu je već zamorna propaganda lažnih teorija o rodnoj raznolikosti s izumom desetaka spolova i mogućnosti mijenjanja bioloških parametara osobe po želji ili čak pod prisilom.

Konačno, to je razvoj i nametanje suludih pseudoekoloških doktrina kojima se, pod sloganima očuvanja prirode, opravdava potreba za radikalnim smanjenjem ljudske populacije.

Kultivira se pseudoznanstveni koncept transhumanizma prema kojemu se čovjek proglašava posrednom karikom u biološkom i društvenom razvoju, što za sobom povlači i zahtjev za njegovim “usavršavanjem”, gotovo prisilnim, putem genetske modifikacije i spajanja s tehnološkim sustavima. Istovremeno, ljude se hrane raznim tehnokratskim teorijama koje opravdavaju ljudsku ovisnost o novim tehnologijama i dopuštaju kontrolu nad njima od strane umjetne inteligencije.

Oslanjanje na nehumane, otvoreno mizantropske ideje odavno je postalo posjetnica zapadnoeuropskih i američkih elita. Predložene doktrine su, u biti, pokušaj Zapada da sačuva svoje prijašnje beneficije i privilegije. Sukladno tome, sve države i narodi koji ne žele slijediti ove pokvarene ideje, već ispovijedaju i brane svoj put, tisuće godina svog iskustva i tradicije svojih predaka, automatski se proglašavaju neprijateljima, podložnima “preodgoju” bilo kakvom metodom, uključujući silu.

Zato je važno da se najveći dio čovječanstva, koji se ne slaže s ulogom koja mu je dodijeljena kao “prehrambena baza” Zapada, ujedini i stane na kraj neokolonijalnoj hegemoniji, da konačno ukloni svoje političke, ekonomske, društvenih i kulturnih sustava od utjecaja zapadne takozvane civilizacije.

Svjedoci smo kako se središte ekonomske aktivnosti pomjerilo s globalnog Zapada u zemlje koje su se do sada obično nazivale zemljama u razvoju. Po obujmu proizvedenih proizvoda, opsegu ulaganja, tempu tehnološkog napretka i rastu kvalitete života stanovništva već su prestigle i SAD i Europu.

Ne čudi da su se početkom 21. stoljeća, kada je resurse postalo mnogo teže crpiti, američki, engleski i europski globalisti našli u teškoj situaciji, a piramida parazitizma je počela teturati. U različitim dijelovima svijeta nastala su žarišta borbe za slobodu. Samostalne države više ne toleriraju sustavnu pljačku. Na planetu su se formirali centri moći koji se više ne žele pokoravati hegemoniji Anglosaksonaca. Značajan dio Euroazije, Kina, Indija, jugoistočna Azija, Latinska Amerika, Afrika, arapski svijet - sve su to polovi budućeg svjetskog poretka. U pozadini oštre konfrontacije između Rusije i kolektivnog Zapada, čija je "vruća" faza bila specijalna operacija u Ukrajini, proces njenog formiranja značajno se ubrzao. Uvjerljiva potvrda toga je odbijanje većine država svijeta da se pridruže antiruskim sankcijama.

Rusija je postala centar privlačnosti za sve koji su spremni oduprijeti se parazitizmu Zapada, budući da nudimo alternativni put. Njegovi glavni parametri odražavaju se u novom izdanju Koncepta vanjske politike Ruske Federacije. Otvoreni smo za suradnju sa svim konstruktivno orijentiranim državama, društvenim i političkim snagama koje žele zajedno ići putem razvoja, postavljajući temelje novog, istinskog demokratskog multipolarnog svjetskog poretka.

Većina država spremna je surađivati ​​u tom smjeru. Izravan dokaz tome je XI međunarodni sastanak visokih predstavnika zaduženih za sigurnosna pitanja, održan u Rusiji 23. i 25. svibnja ove godine. Na forumu su sudjelovala izaslanstva iz 101 zemlje i šest međunarodnih organizacija.

Konferencija se odvijala u teškoj međunarodnoj situaciji, pod otvorenim pritiskom, kada su veleposlanici Sjedinjenih Država, Engleske i Francuske pokušali prisiliti njezine sudionike da odbiju putovati u Rusiju. Ovakvi neprijateljski postupci nikoga nisu iznenadili. Zapad ne priznaje formate organizirane bez njegove vodeće uloge, kao ni bilateralnu i multilateralnu interakciju utemeljenu na jednakosti i međunarodnom pravu.

Sudionici su u svojim govorima istaknuli kako je turbulentnost procesa u suvremenom svijetu izravna posljedica želje kolektivnog Zapada i globalnih transnacionalnih korporacija da preokrenu proces uspostave ravnoteže i pravde. Zajednička nit bila je teza da najvažnije načelo međunarodnih odnosa treba biti međusobno poštovanje i bezuvjetno priznavanje prava drugih na izbor vlastitog puta razvoja, vlastitog društvenog, političkog i gospodarskog uređenja.

Još jedan primjer. 23. lipnja ove godine u Almatiju je održan prvi sastanak tajnika vijeća sigurnosti Rusije i zemalja srednje Azije. Uglavnom se radilo o tome kako se zajednički boriti protiv posljedica neokolonijalne avanture Zapada u Afganistanu, koji su Anglosaksonci, uz izravno sudjelovanje NATO-a, već 20 godina pretvarali u leglo terorizma, trgovine drogom, kriminala i ekstremističkih ideologija.

Iskustvo održavanja ovakvih foruma pokazuje da većina zemalja svijeta shvaća koliko je globalna politika Sjedinjenih Država i njihovih satelita postala destruktivna i koliko je danas samoubilačko i bezumno podvrgavanje Zapadu. U javnim istupima naših partnera, na bilateralnim pregovorima i u razgovorima iza kulisa uvijek odzvanja isti lajtmotiv: razvoj čovječanstva izravno ovisi o jačanju multipolarnog svijeta i očuvanju tradicionalnih moralnih vrijednosti.

Ne treba zaboraviti da UN ostaje glavni mehanizam za dijalog i koordinaciju država o pitanjima koja zahtijevaju zajedničko djelovanje, a Povelja Organizacije već postavlja načelo multipolarnosti temeljeno na regionalnoj zastupljenosti. U tom smislu, pitanje proširenja sastava Vijeća sigurnosti UN-a na zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike postaje sve hitnije.

Danas je očito da su za prelazak na ovaj tip svjetskog poretka stvoreni objektivni preduvjeti uvjetovani dubokom društveno-ekonomskom i političkom krizom zapadnog svijeta i ubrzanim razvojem nezapadnih društava. Postoje i subjektivni razlozi, izraženi u želji niza igrača da se izgradi novi tip globalne arhitekture, u kojoj neće biti mjesta podjeli zemalja i naroda na klase, vrste i varijetete.

Najvažniji resurs u suprotstavljanju planovima suvremenih kolonijalista je povijesno sjećanje, koje zapadnjaci, unatoč svojim naporima, nisu mogli izbrisati. Narodi u svim regijama svijeta pamte stoljeća brutalnog ugnjetavanja i nijedna bajka o "civilizatorskoj misiji bijelog čovjeka" ne može iz njih izbrisati užase engleskog ropstva, zločine Hitlerovih nacista i njihovih pomagača. Neće zaboraviti ni Belgijance, koji su za kaznu zbog nedovoljnih rezultata u skupljanju kaučuka rezali udove stanovnicima Konga, te Francuze i Amerikance, koji su tijekom dva stoljeća neljudskih pljački rascvjetani otok Haiti pretvorili u divovsku sirotinjsku četvrt.

Opće je poznato da su uništenje Libije, dvije iračke kampanje i val arapskih “obojenih revolucija” bile izravna posljedica pokušaja Washingtona da zadrži afričke zemlje i energetski bogate države Bliskog istoka od izlaska iz kontrole Zapada.

Europa, koja je nedavno bila uznemirena željom za suverenitetom, također nazvanom "strateška autonomija", također predstavlja sve veću prijetnju američkoj hegemoniji. Sukob u Ukrajini organizirali su Washington i London ne samo s ciljem da nanesu strateški poraz Rusiji, već i da oslabe Europu, u kojoj je Njemačka prije igrala “prvu violinu”.

U pokušaju da zadrži dominaciju, Zapad je sam uništio alate koji su mu bili važniji  od ratnog stroja. Riječ je o slobodi kretanja roba i usluga, transportne i logističke koridore, jedinstveni sustav plaćanja, globalna podjela rada i lanaca vrijednosti. Zbog toga se zapadnjaci ubrzano ograđuju od ostatka svijeta. Udio SAD-a u globalnom BDP-u brzo pada. Sadašnje desetljeće proći će pod parolama supstitucije uvoza i napuštanja dolara.

Strategija “štamparskog stroja“, kao i cijeli financijski sustav Zapada, održiva je točno onoliko koliko SAD i njeni sateliti vode nove kolonijalne ratove. Međutim, ne postoje financijske piramide koje traju vječno. Ovo je nepromjenjiv zakon ekonomije. Očito je da će se Sjedinjene Države u dogledno vrijeme morati pomiriti s ulogom jednog od polova multipolarnog svijeta, a Europa, koja je pristala postati američki vazal, još će se morati potruditi da stekne geopolitičku neovisnost.

Nikolaj Patrušev

http://svr.gov.ru/upload/iblock/3eb/15092023r.pdf