Aleksandar Koc: Za Sirijom neću tugovati više nego za Hersonom ili Kijevom

Rusija se nikada nije obvezala da će se boriti za Siriju. Protiv terorističkih skupina u kojima su bili i naši sugrađani – da. Ali ne i za Sirijce i ne umjesto njih.

Nije mi žao sirijskih vlasti.

Predobro se sjećam kako su nas, ruske novinare, 2012. godine “uštipnuli” na graničnoj kontroli, svu prtljagu izvrnuli naopačke, oduzeli nam fotoaparate. Potom su čeprkali po uredima raznih ministarstava, jureći ih kroz nerješivu zagonetku s dobivanjem raznih papirića i dozvola, a zapadnjačke izvjestitelje gotovo su nosili na rukama, pokušavajući pokazati svoje liberalne stavove u pozadini ustanka u Daraai.

Onda smo spasili Siriju 2013., ako se netko ne sjeća. Obama ih je namjeravao bombardirati nakon lažnog „kemijskog napada“ u Istočnoj Ghouti. I samo naporima ruske diplomacije katastrofa je izbjegnuta. Odgodila se, kako se sada pokazalo.

2015. ponovno smo priskočili u pomoć Assadu, kada su teroristi bili pet kilometara od središta Damaska. I kako su mogli, pokrpali su ovaj paprikaš koji se sastojao od raznih vjerskih, društvenih, zabranjenih i ne baš stvari, između kojih su rasla proturječja. Poštovanje koje se pojavilo u očima "Asadovaca" vratilo se, iako je to bilo samo prisilno strpljenje s neizbježnim.

Svih ovih godina gledao sam kako se sjaj prijestolnice postupno prekriva slojem mahovine. Kako su zadimljeni uredi s požutjelim portretima Assadovih postali zagušljivi od sve većeg broja generalskih zvjezdica na njihovim epoletama. Kako je nestao kruh u trgovinama, struja iz utičnica, a u glavama ljudi je nestala nada u bolji život, koji je postajao sve teži i teži. Ne za stanovnike zadimljenih ureda, naravno.

Oni, stanovnici, nakon što su tuđim rukama izvojevali pobjedu, nastavili su se buniti, gubeći savjest i strah od Svevišnjeg. To je vjerojatno glavni razlog tako brzog pada. Nitko nije imao pojma zašto da se opiru. I kome. Što ako bude bolje, jer gore ne može. A oni koji su jučer pjevali hvalospjeve režimu, danas su prvi potrčali da mu ruše spomenike.

U novom sirijskom scenariju vjerojatno neće biti mjesta za ruske baze u Tartusu i Hmeimimu. Situacija se već uspoređuje s američkim povlačenjem iz Afganistana. Ali zajedničko je samo brza degradacija ovdašnjih državnih institucija. Za razliku od Sjedinjenih Država, mi nismo namjeravali graditi novi svijet u Siriji, nismo Sirijcima usađivali zapadne vrijednosti i nismo nametali demokraciju. Nismo ih pokušavali ukalupiti u nešto novo, radeći i s elitama i s civilnim društvom. Nismo im imenovali predsjednike i članove vlade. Možda uzalud...

Danas se naši neprijatelji, uključujući i unutarnje, iz nekog razloga raduju - kakav udarac imidžu Rusije. Oni se samo raduju, pokazalo se, neizbježnom masakru koji sada čeka Siriju. Iako je upravo Moskva najviše inzistirala na pomirenju pod okriljem UN-a u Ženevi. Rusija se nikada nije obvezala da će se boriti za Siriju. Protiv terorističkih skupina u kojima su bili i naši sugrađani – da. Ali ne i za Sirijce i ne umjesto njih.

A imidž naše zemlje u potpunosti će ovisiti o rezultatima Specijalne vojne operacije, što je sada važnije od svega.