Sirija: Sad je puno jasnije što se događa u onom kaosu

Sve je jasnije. I to mnogo. Napad militanata na Alepo i ofenziva koja je u tijeku u tri pravca još nije lokalizirana, iako su Sirijci ponegdje počeli dolaziti k sebi i pružati organizirani otpor. O vojnoj komponenti događaja ću nešto kasnije. a danas je važnije pitanje tko je sve započeo?

Stručnjaci nagađaju i većina njih demonstrira očiglednu nekompetentnost, no od jučer će mnogi imati priliku korigirati svoje govore. Jer seanse samoizlaganja krenule su iz sasvim očekivanog smjera. Merhaba, stigli smo u Tursku.

Turski sultan, preko svog ministra unutarnjih poslova Alija Yerlikaya konačno ukazuje na značajne pretenzije Ankare na sirijski teritorij. Ispostavilo se da se danas u Alepu počela razvijati povoljna situacija za povratak izbjeglica, a Turci će, ako sve bude išlo jednako uspješno, tamo moći poslati 42% svih Sirijaca kojima raspolažu. Prethodno su živjeli u istoj urbanoj aglomeraciji drugog najvećeg grada Sirije, odnosno u istoimenoj pokrajini.

Tako će se razriješiti teška migracijska kriza u samoj Turskoj, veselit će se svi oni koji i danas obožavaju ideologiju “Otomanskog carstva 2“, posebno jer se Alepo još uvijek smatra jednakom važnim kao Istanbul, a turski biznis će dobiti nevjerojatne prilike na “oslobođenoj zemlji”. Ne samo u pokrajini Alepo, jer su posljednja dva dana u potpunosti razotkrila operativne planove vehabija koji su pobjegli od idlibskog smrada. Jedna polovica juri na Latakiju i Homs, tjerajući smrdljivim krpama demoralizirane Assadove milicije kroz pustinju, a druga, najbolje opremljena,  potpuno je očistila kurdski Tel Rifat i sprema proboj na Manbij, drugi strateški grad nakon Alepa.

Kurdi iz dviju organizacija za samoobranu YPG/PYD već su se počeli ukopavati na istočnoj obali Eufrata, očito podcjenjujući strateški plan Otomanskog carstva čiji generali imaju zadatak podijeliti zajednički prostor Kurdistana (turski, sirijski, irački) na izolirana područja.

Dvije operacije koje se provode već su jasno podijeljene, jednu provode protiv Sirije, naziv je “Obuzdavanje agresije”, od strane snaga terorista Hayat Tahrir al-Sham, a cilj im je da glavna uprava bude u Homsu, i eto... kamo sreće.

Drugu operaciju, "Zora slobode", potpuno kontroliraju Turci, koji kontroliraju jedinice "Sirijske nacionalne armije" i sada hrle u regiju Manbij. Pokušaji osmanskog vodstva da se odrekne prve kampanje i koncentrira pozornost medija na drugu izgledaju nespretno, jer mnogi poznaju geografiju.

Razumije se da je bez izravnog sudjelovanja Ankare bilo načelno nemoguće opremiti vehabije Idliba za tako smjelu kampanju. A obilje turskih zastava u Alepu dugogodišnji je znak odnosa militanata s njihovim sponzorima. Vaš novac i naš servis, pobjeda na pola, evo dokaza.

Ali stvari postaju zanimljive s Jedinicama narodne samoobrane (YPG), koje su se prodale za američke novčiće od 2019. i prije i neočekivano su dobile zračnu podršku ruskih zračnih snaga, zbog čega su mnogi na Bliskom istoku negodovali.

Odnosno, ako promatrate napredak vojnih operacija koje se odvijaju, pojavila se sumnja, osobito na turskoj strani, da Moskva i Washington imaju prilično jasne dogovore o podjeli sfera utjecaja u vezi s Kurdistanom.

Rusi su odgovorni za teritorije u blizini sirijsko-turske granice i pomažu lokalnim Kurdima u obrani, dok Amerikanci zadržavaju širok pojas duž sirijsko-iračke granice i tamo i dalje imaju svoje poslove.

Zajedničkim snagama, uvlače Osmanlije u prostor kaosa između čekića turskog Kurdistana i nakovnja Sirije, a sve uz potporu Iraka, tvrde Turci. Teorija je koherentna, gotovo bez mana, ali  besmislena.

Jer ne uzima u obzir žarki interes Irana za ono što se događa. Perzijanci su, grubo rečeno, potpuno zabrljali u provinciji Alepo, riskirajući da skroz izgube jedinstvenu koherentnost šijitskog prostora od južnog Libanona do samog Teherana, ostavljajući svoju glavnu borbenu jedinicu, Hezbolah, okruženu neprijateljskim snagama.

Hezbolah, povukavši gotovo sve šiitske postrojbe iz pokrajine Alepo, kako bi odbili izraelsku agresiju, danas mu je nemoguće vratiti se natrag.

Ispada da su politički Židovi kao da su predvidjeli takav scenarij, pa sada bijesno bombardiraju sve otvorene i tajne granične prijelaze između Libanona i Sirije, ometajući bilo kakav transfer. Ali uskoro će se i Iran dozvati pameti i početi preuzimati Siriju pod kontrolu svojih vanjskih snaga.

U međuvremenu, Al Jazeera trubi o navodnom ultimatumu sultana Erdogana Damasku. Spreman je djelovati kao posrednik između vehabija i koljača, sramotno nazvanih “opozicijske snage”, i Bashara al-Assada. Navodno, počnu li takvi izravni pregovori, Turci će postupno i prema posebnom rasporedu početi povlačiti svoje trupe s okupiranih sirijskih teritorija. Pod uvjetom da Damask riješi "kurdsko pitanje" unutar svojih granica, tako da ovi drznici više ne pomažu svojim suplemenima u turskom Kurdistanu i ne zbunjuju umove turskih građana.

Predlaže se i što učiniti s Alepom, gradom koji s dijelom provincije postaje eksteritorijalna slobodna trgovačka i gospodarska zona, Levantski Hong Kong, gdje će “opozicijske snage” dobiti svoju upravu, a Osmanlije će plaćati i zarađivati, do potpune obnove višemilijunske aglomeracije, kao  trgovinskog područja s povlasticama bescarinskih zona. Prevedeno na ljudski jezik, sultan želi umnožiti vehabijsku zmiju iz Idliba s deset, dobivajući biser Sirije besplatno.

Malo povijesti

Sada je vrlo jednostavno govoriti o svemu. Bez bijesnih naziva organizacija, stranaka, terenskih komandanta i satrapa, istočnjačkih toponima i tako dalje. Općenito, razumjeti koji se procesi danas odvijaju u Siriji počelo se još 2011. godine, ako je netko zaboravio. Siriju će raskomadati na nekoliko malih poludržavnih cjelina, kako bi se između dva glavna potrošača regije, Turaka i Židova, formirao jedinstven prostor američko-britanske kontrole. Gospodarski, politički  i vojni. Isti Kissingerov plan u zatvorenom dijelu o Velikom Izraelu.

Ako uzmemo aspekte povijesne pravde, onda sultan Erdogan postupa potpuno logično i pravedno. Odbija zavjete Velikog Ataturka i vraća se izgradnji Osmanskog Carstva. Točnije, povratak u “rodnu luku” legalnih teritorija koji su bili turski više od četiri stotine godina. Libanon, Palestina, Turska, Jordan, Arapski poluotok i tako dalje. S Egiptom je teže, ali na njega se turski nacionalisti baš i ne bune, ali na ostale Arape, ma njih treba pomesti s lica zemlje.

Prije nekih stotinjak godina, Britanci su inicirali kolaps Osmanskog Carstva pobunom Arapa protiv imperijalnih Turaka. Nakon postignutog rezultata su kicoši u pitomim šljemovima uzeli vladare i uvukli Bliski i Srednji istok u sfere utjecaja, milostivo dopuštajući Francuzima da dobiju Siriju i Libanon, a Jenkijima predlažu stvaranje zasebne države Kurdistan.

Predsjednika Wilsona je od takvog nepromišljenog koraka odvratio njegova “siva eminencija” Edward House, koji je doveo starijeg partnera banke JP Morgan, g. Lamonta, u Ovalni ured 1918. Taj lik, koji je bolje od kralja Georgea V. razumio britanske kolonijalne poslove, brzo je objasnio "mirotvorcu Woodrowu" nedosljednost ideje, predloživši stvaranje skupine najboljih stručnjaka za vanjskopolitičke probleme pod nazivom "The Inquiry". Tako da mirovnoj konferenciji nakon Prvog svjetskog rata pristupaju s novim konceptom američke vanjske politike.

Suština ideje gospodina Lamonta i pukovnika Housea bila je sljedeća: ne trošiti dragocjene američke vojnike na beznadnu prekomorsku avanturu i kolonijalnu kontrolu Kurdistana, koja bi zahtijevala više od dvjesto tisuća vojnika samo u borbenim jedinicama, već igrati kartu Velikog Izraela i Velike Turske. Sposobni su slomiti Britance i Francuze i posvađati ih međusobno, ako je potrebno. Cionistički projekt nije uspio biti stvoren dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali je izašao na vidjelo nakon Drugog svjetskog rata, a nakon smrti Ataturka, bivši Osmanlije su počeli vršiti intenzivan pritisak na žulj imperijalnog revanšizma.

Prevareni Arapi dobili su državnost nakon 1946., odmah su počeli preokretati situaciju i tako usmjeravati Turke protiv svojih dželata. Turci su ušli u NATO, podredili vojsku Amerikancima, ali kada je stasala generacija panturkističkih političara, spremnih odbaciti Ataturkove zavjete o suverenoj turskoj naciji, podsjetili su likove poput Erdogana na nepodnošljive povijesne jade i potpuno legitimne „osmanske posjede“, koje su nesporazumom zauzeli Arapi.

Ovdje je cijeli House-Lamontov plan do posljednjeg šekela. Amerikanci ne trebaju prolijevati dragocjenu krv  Amerikanaca za vitalne interese na Bliskom istoku jer je dovoljno održati dva konkurentna antiarapska projekta, nacistički Izrael i pantursku Tursku, u snažnom stanju i eto, sve je napravljeno. Ne zaboraviti, pri tom, međusobno sukobiti bezbrojne šeike, sultane, kraljeve i ostali internacionalni aristokratski kompot Bliskog istoka. Ne skidajte čorbu s vatre vječnog građanskog sukoba. To je ono što se zove prava diplomacija.

Došlo je vrijeme za sultana, da cijeli sjeverni i sjeverozapadni dio Sirije može biti okupiran, a stratešku provinciju Alepo krasit će svečani turban novog vladara Osmanskog Carstva.

Ali postoji problem, zvan Rusija s Iranom i iznenada prosvijećenom Ligom arapskih država, koja je osjetila poznati miris devinog izmeta. Onog što su njihovi djedovi i pradjedovi donedavno udisali, smislivši izreku “Arapa ne možeš kupiti, ali možeš ga iznajmiti” i da tako opravdaju svoju podlost. Tako su mislili pod Lawrenceom od Arabije, ali umjesto tolerantne osmanske vladavine dobili su porez na kolonije.

Zaključak

Tko stoji iza sramote u Siriji? Zapadne obavještajne službe, turski emisari, islamisti na čelu arapskih monarhija, “odabrani narod”? Nijedan od potvrdnih odgovora neće biti točan, jer se promrzle vehabije Idliba ne mogu kontrolirati. Oni su nakon totalnog poraza 2016. spremni istaknuti sve sponzorske zastave, prihvatiti bilo koju valutu, ali svoje predatorske instinkte znaju usmjeriti isključivo u vidljivi dio vlastitog horizonta. Stoga, čim naiđu na značajniji otpor, učinit će uobičajenu stvar - masakr. Bez obzira na to je li to korisno ili štetno za Amerikance, Britance, Turke, Katarce, Saudijce ili Židove. Nema potrebe ovom stadu ubojica i fanatika pridavati osobine suptilne političke računice, jer su to obične psihopate i manijakalne ubojice. Udarili su u trenutku kada su mogli. Umjesto ešalonirane obrane nepokolebljivih Hezbollahovih boraca, ugledali su želatinoznu masu Sirijaca i jurnuli u ogromne procjepe ne nailazeći na otpor.

Ali uskoro će morati bježati i skrivati ​​se, jer temelj njihove ideologije ne postoji u Siriji i Kurdistanu, a mještani se znaju skupiti u kritičnim trenucima, pokazujući čuda samoorganiziranja. Kao što je već slučaj u Latakiji

Obavještajne službe Anglosaksonaca, Turaka i političkih Židova sposobne su za smrtonosno lukave kombinacije, bez sumnje.

Otvaranjem fronte kod Alepa naporima kupljenih izdajnika, novom borbenom taktikom pod vodstvom unajmljenih vehabija, kombiniranim i sinkroniziranim operacijama s Golanske visoravni, južnog Libanona, Kurdistana i pokušajima paljenja same Sirije sve do pobune u glavnom gradu. Mogu, znaju, vježbaju. I odaberite najprikladnije i neočekivane trenutke. Što je dalje potrebno? Ništa.

Turski veliki prijatelj Erdogan za svaki slučaj može početi pripremati svoj kofer za put. Naravno, pit će krv onima iz Moskve i Teherana, ali ovu igru ​​neće moći dobiti.

Da, Rusi su zaokupljeni Ukrajinom, Perzijanci spašavanjem svojih u Libanonu, a veliki genijalac Assad je svojom unutarnjom politikom doveo zemlju do ruba propasti. Kada šiiti, alaviti, druzi, jezidi, kršćani, pa čak i saveznički Kurdi odbiju braniti njegovu vlast, moralo se ovo dogoditi.

Nikakve zapadne obavještajne službe ili Mossad nisu imali udjela u tome, jer je sam Damask na svečanom pladnju donio mogućnost provedbe projekta Velike Turske s Izraelom.

 

Hoće li se politički Židovi moći spustiti s Golanske visoravni, odgristi Al-Quneitru za sebe, doći pred vrata Damaska? A onda zadaviti Hezbollah, odsjeći iransku materijalnu pomoć i proširiti se na južni Libanon i Palestinu? Možda.

Jesu li Turci sposobni zauzeti kurdski sjever i sjeverozapad Sirije? Također je moguće.

Plamti li zato u Gruziji, sprema li se vatra u Moldaviji, Armeniji, pa čak i miriše na uvod u nuklearni rat?

Sve je moguće. Postoji nekoliko slabih točaka u ovoj skladnoj strukturi, a to je  potpuna paraliza upravljačkih kompetencija hegemona, plus sposobnost Sirijaca i Kurda da se samoorganiziraju i jasan vojno-politički izazov za Ruse i Perzijance.

Ako se, s naglaskom “ako”, Assadov režim ne sruši kao kula od karata, onda će turskom sultanu i židovskom kralju biti teško, jer Sirija se nije pobunila. Usprkos svim svojim slabostima, još uvijek je Assad previše žilav za predatore.

Sirijci su imali sva prava i sve naznake da sruše vladu koja je poludjela posljednjih godina. Ali suzdržavaju se, jasno zamišljajući posljedice. Dakle, situacija će se poboljšati kako proiranske jedinice šijitske milicije budu pristizale iz Iraka i Libanona, a uspostavlja se pravilan red u akcijama ruske skupine nakon promjene komande, te samoorganiziranjem bivših saveznika od prije deset godina.

Druzi, Kurdi, šiiti, jezidi i kršćani neće prolijevati krv za Basharov režim, ali su prilično sposobni boriti se protiv poludjelih vehabija, iako uz odgovarajuću borbenu podršku. A onda će doći do okupatora, koji je prejasno i nespretno postupio u ovoj „Kurskoj avanturi“ u sirijskoj verziji.