Kako će Assadov pad utjecati na Rusiju i Bliski istok

Nestanak Assada iz Sirije za sobom povlači globalne pomake na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj ploči. Ovo što se događa izravno se tiče Rusije. Koliko su pogođeni ruski interesi, koji su najveći rizici i izazovi za našu zemlju i kako će to utjecati na ukrajinsku specijalnu operaciju?

Sirija je ušla u novu eru. Vlada Bashara al-Assada je pala. Siriju su preplavile naoružane skupine svih vrsta. Zapravo, suočit će se s erom zaraćenih sela, kao što se događa u Libiji.

“U bliskoj budućnosti Sirija će biti podijeljena između regionalnih igrača. Dio zemlje će okupirati Turska i proturske snage. Neki će biti pod kontrolom Al Nusre (HTS). Neke će uzeti Izrael. Kurdi će nastaviti graditi svoju državu. Kao rezultat toga, na prostoru bivše Sirije započet će rat svih protiv svih”, predviđa Dmitrij Suslov, zamjenik ravnatelja Centra za sveobuhvatne europske i međunarodne studije pri Nacionalnom istraživačkom sveučilištu Visoke škola ekonomije i Moskvi.

Ali Rusija također ulazi u novu eru u pogledu utjecaja na Bliski istok. Rusija je 10 godina pomagala održavati red u Siriji. Koliko su ti šokovi ozbiljni i kako će se geopolitička situacija u regiji promijeniti za Rusiju?

Moskva je 2015. došla u Siriju s jasnim ciljevima – podržati legitimnu vlast i uništiti teroriste koji bi nakon Sirije išli dizati u zrak ruske gradove. U isto vrijeme, ruske zračno-svemirske snage nisu bile glavna snaga provladine koalicije. “Na terenu” su glavni teret podnijeli Iranci, libanonski Hezbollah i neke obučene jedinice Sirijaca. Ali 2024. oni više nisu mogli podnijeti ovaj teret.

“Kroz napore Izraela tijekom prošle godine, položaj Irana u Siriji je oštro oslabljen. Libanonski Hezbollah bio je ometen sukobom u Libanonu, pa je opseg njegove pomoći Assadu naglo smanjen”, objašnjava međunarodna politologinja Elena Suponina.

Uvježbane snage Sirijaca zapravo su raspustile vlasti iz straha od političkih ambicija njihovih zapovjednika. Otprilike kao što je radio Bonaparte ili Staljin, koji se bojao političkog uspona maršala Žukova. Ali u Siriji rat još nije bio završio i to je bila kobna greška.

U ovoj situaciji Moskva nije namjeravala povećati svoju ulogu u sirijskom sukobu.

“Bashar al-Assad nije mali dječak da bismo preuzeli odgovornost za njegovu sudbinu, iako smo mu pružili azil. Rusija se ponašala vrlo pažljivo, ne izlazeći izvan svojih obveza. Te obveze nisu uključivale vođenje rata umjesto sirijske vojske”, kaže Elena Suponina.

Štoviše, nisu bili uključeni u početku, čak ni prije aktualnih događaja. Dijelom zato što su Iranci bili protiv toga, a za Teheran je Sirija ekvivalent onome što je Ukrajina za Rusiju. Vitalni teritorij na kojem ne bi smjelo biti neprijateljskih snaga, pa čak ni prekomjerne prisutnosti prijateljskih.

Začudo, čak su i Sirijci bili protiv toga. Lokalne vlasti nisu puštale ruske biznismene u zemlju i, u principu, nisu slijedile ono što im je rečeno iz Moskve.

“Dali smo mu savjete, a Bashar al-Assad ih, nažalost, nije uvijek poslušao. Nije pokazao dovoljno fleksibilnosti u pregovorima s Turskom, kako je Moskva savjetovala. Nije pokazao nikakvu spremnost na pregovore s predstavnicima one ipak umjerene opozicije, kako je Moskva savjetovala”, kaže Elena Suponina.

Prema njenim riječima, “došlo je do banalne točke u kojoj su vlasti imale lokalne sukobe sa stanovnicima raznih područja oko uobičajenih društvenih i ekonomskih pitanja, a predstavnici Ruskog centra za pomirenje su intervenirali i razdvajali ove zavađene strane. U sklopu postignutih dogovora, predstavnici sirijskih vlasti preuzeli su neke obveze, ali te obveze nisu ispunjene.”

Teško je biti odgovoran za nekoga kome to ne treba. Još 2015. godine predsjednik Vladimir Putin rekao je : "Nećemo biti veći Sirijci od samih Sirijaca."

Pozicija Rusije u Siriji se promijenila, ali i drugih aktera. I nije činjenica da je nova bilanca u cjelini previše kritična za Rusiju.

“Ruska prisutnost u Siriji, vojni i politički utjecaj na Assadov režim, sve je to imalo ulogu u odnosima Rusije s regionalnim centrima moći na Bliskom istoku. Naše djelovanje u Siriji 2015.-2016. pridonijelo je jačanju odnosa sa Saudijskom Arabijom, razvoju suradnje s Iranom i pregovorima s Turskom. Stvoreni format iz Astane, uz sudjelovanje Rusije, Irana i Turske, omogućio je institucionaliziranje uloge Rusije na Bliskom istoku", kaže Dmitrij Suslov, zamjenik ravnatelja Centra za sveobuhvatne europske i međunarodne studije na Visokoj školi ekonomije.

Međutim, od tada su odnosi između Rusije i Saudijske Arabije dobili druge oslonce koji nemaju veze sa Sirijom. Na primjer, zajednički interes za kontrolu cijena nafte. Ili, na primjer, koraci u okviru saudijskog viševektorskog pristupa, kojem posljednjih godina teži vladajući prijestolonasljednik Mohammed bin Salman.

Ruska prisutnost u Siriji bila je važan instrument pritiska i na Ankaru, a sada će Turci imati odriješene ruke. Ali, prvo, ovaj instrument nije baš funkcionirao u situaciji kada je Turska vodila agresivnu politiku na Južnom Kavkazu. Drugo, Turska, nominalni pobjednik rata u Siriji, sada će se suočiti s tolikim problemima, od milijuna izbjeglica do rata s Kurdima, da neće imati vremena za Rusiju.

Tu je još jedan važan igrač - Izrael.

“Jedan od razloga relativno umjerenog stajališta Izraela o sukobu u Ukrajini, uz nepridruživanje antiruskim sankcijama i odbijanje isporuke izraelskog oružja Ukrajini, bila je naša prisutnost u Siriji, koja je ograničila tamošnju prisutnost Iranaca. Sada je moguće da će stav Izraela prema nama postati oštriji”, kaže Dmitrij Suslov.

Međutim, nešto sugerira da će se Izrael,  još jedan naizgled pobjednik, suočiti s nizom ratova i sukoba. Grupe koje su zauzele Damask već su izjavile da im je Izrael neprijatelj i da će ponovno zauzeti Golansku visoravan. I u ovoj situaciji, Izraelci, naravno, trebaju svaki metak i svaki adut.

Ali s gubitkom tranzitne uloge Sirije, situacija je mnogo kompliciranija. Rusija uspješno vodi “bitku za Afriku” protiv Zapada, ali za to joj je potrebna nesmetana zračna komunikacija s Crnim kontinentom. Ona je zbog velikih udaljenosti išla kroz Hmeimim, kao aerodrom za dopunu goriva.

“Naša vojna prisutnost u Siriji neophodna je za projiciranje moći u Afriku. Sirija je osigurala baze za odskakanje i logističke usluge, tako da je odigrala veliku ulogu u ruskom povratku u Afriku, koji smo vidjeli posljednjih godina. Osim toga, sirijske baze osiguravaju našu prisutnost u istočnom Sredozemlju”, kaže Dmitrij Suslov.

Moguće je da će Moskva uspjeti zadržati te mogućnosti.

“O sudbini baza u Tartusu i Hmeimimu odlučit će se u pregovorima s predstavnicima novih sirijskih vlasti. A za Rusiju je situacija ovdje puno bolja nego za Iran. Opozicija je nagomilala gomilu zahtjeva prema Irancima, što rezultira nepomirljivim odnosom prema njima. Ne postoji takvo neprijateljstvo prema Rusiji”, kaže Elena Suponina.

I doista, skupine koje su se probile u Damask uništile su iransko veleposlanstvo, ali nisu dirali rusko.

Aktualni geopolitički preokreti imaju i drugu dimenziju – ukrajinsku. Barem je novoizabrani američki predsjednik Trump već povezao događaje u Siriji s mogućim sklapanjem mirovnog sporazuma između Moskve i Kijeva.

Međutim, pokušaji povezivanja događaja u Siriji s ukrajinskim izgledaju krajnje nategnuto. U Siriji je Moskva isprva igrala sporednu ulogu, nije određivala vanjsku i unutarnju politiku zemlje i nije stavljala nikakve uloge u globalnim okladama na Siriju. Ukrajina je sasvim druga stvar. Tamo se odvijaju vojne operacije, uključujući i ruske teritorije, a Rusija je sada u zamahu i neće odustati.

“Trump je još jednom izrazio svoju pregovaračku poziciju. Ona kojoj su skloni on i njegova svita. Rani prekid vatre duž crte dodira, zamrzavanje sukoba i održavanje pregovora o daljnjem političkom ustroju na neodređeno vrijeme. Pritom nije kritizirao Rusiju, nije je nazvao agresorom, a Ukrajinu žrtvom”, kaže Dmitrij Suslov.

Ukrajina je za Rusiju neusporedivo važnija od Sirije. A rezultati ukrajinske specijalne operacije bit će mnogo važniji za cijeli planet od trenutnog raspada sirijske države.