Evgenij Krutikov: Kolaps Sirije bio je ugrađen u njezine temelje

Siriju već desetljećima karakterizira široka lepeza političkih i društvenih proturječja, s kojima su se i Bashar al-Assad i njegov otac uspješno nosili. O kakvim kontradikcijama je riječ i zašto su baš posljednjih dana odjednom svi zajedno radili i srušili sirijsko vodstvo?

Zauzimanje Damaska ​​od strane tzv. „naoružane opozicije“ ne znači da će glavni problemi sirijskog društva koji su doveli do dugotrajnog rata biti riješeni. Smjena Bashara al-Assada s vlasti samo je još jedan korak u dugoj povijesti krize sirijske države. Samo što je taj korak napravljen tako brzo, neočekivano i učinkovito da su se pojavila pitanja o stabilnosti cijele strukture zvane Sirija.

Izvori sukoba u Siriji, koji su doveli do najnovijih događaja, ponekad se mogu pronaći samo kroz zamršeni lanac utjecaja već zaboravljenih događaja. Na primjer, '70-ih godina prošlog stoljeća, Turska je počela graditi kaskadu elektrana na gornjem toku rijeke Eufrat i sustav navodnjavanja za svoje zemlje u istočnoj Anatoliji. Dotok vode u Siriju počeo je opadati, sirijski sustav navodnjavanja u Raqqi, Deir ez-Zoru i  cijelom području oko Eufrata prestao je raditi, a prethodno plodna tla pretvorila su se u slane močvare.

Stotine tisuća seljaka ostalo je bez sredstava za život i pohrlilo u velike europeizirane gradove. Nisu im se mogli u potpunosti prilagoditi. Živjeli su slabo, ali su im žene ipak mnogo rađale. Kao rezultat toga, nakon 20 godina, izrasli su cijeli satelitski gradovi Damaska, kao Gouta i Duma s vrlo mladim, neobrazovanim i nezaposlenim stanovništvom.

A devedesete su bile razdoblje uspona radikalnog islama u cijelom svijetu, pa su se u takvim četvrtima počele pojavljivati ​​džamije s ekstremističkim propovjednicima. A početkom 21. stoljeća to su već bile naoružane ekstremističke skupine. Kao rezultat toga, 2010. i nadalje su Gouta i Douma mogle biti zauzete jurišom, poput sličnih četvrti u Alepu, a grad Raqqa pretvoren je u ruševine naporima Amerikanaca. Sve je počelo s elektranama u Turskoj.

Važan je i vjerski i etnički sustav Sirije koji je vrlo složen čak i za standarde Bliskog istoka. Nije bilo govora o održavanju ravnoteže, čak ni one čisto dekorativne, kao u Libanonu. Francuska mandatna, iako u suštini kolonijalna uprava, ujedinila je tri različita državna entiteta - Damask, Alepo i Deir ez-Zor, te imenovala malu naoružanu sektu - Alavite - da upravljaju svime. Ovo je općenito karakteristični francuski način upravljanja kolonijama, kada odabiru male, ali aktivne skupine i nađu način da oni budu provoditelji vašeg utjecaja.

Ali Alaviti su na kraju istisnuli Francuze i nisu podijelili barem dio svoje moći s predstavnicima drugih vjera i plemena. A kasnija aneksija Kurdistana, Latakije i zemalja Druza na jugu Sirije potpuno je   pobrkala sve odnose i klimavu ravnotežu.

Društveni sustav zemlje dugo se temeljio na petrodolarima. Naravno, nafte nema toliko kao u susjednom Iraku, ali bilo je dovoljno za život. Gradovi, posebno Damask, dobili su europski štih, ali je raspodjela naftnih profita bila izrazito neravnomjerna. Kao rezultat toga, prosvjedni su se i pojavili u zaostalim regijama, od kojih nisu baš sve bile radikalnog islamskog uvjerenja.

Počeli su se javljati i europeizirani opozicijski pokreti, iako lokalni okus uzima danak, a nama poznata politička opozicija se uglavnom sastoji od osramoćenih starijih dužnosnika koji su nekako ušli u u sukob s Assadom. Među njima su i najmanje dva bivša ministra.

Na sve to utjecali su vanjski faktori u različitim povijesnim razdobljima. Vječni sukob između Sirije i Izraela ne predviđa strateško rješenje mirnim putem, ne samo zbog vjerskih i političkih razloga, već najmanje zbog Golanske visoravni. Tel Aviv vjeruje da je ovo brdo ključno za nacionalnu sigurnost Izraela. Odatle možete skliznuti u tenkovima ravno u Galileju. I stoga Tel Aviv uopće ne zanima kakav je politički sustav u Siriji, tko i kako njome upravlja, jer njima treba planina Hermon, a sad ju je dobio.

Sirija je bila uključena u konfrontaciju najprije s velesilama, i s SSSR-om i Sjedinjenim Državama, a potom i s mnogim regionalnim silama.

Ne samo Iran, nego i gotovo sve arapske monarhije, koje se pak međusobno ne slažu, imaju svoje interese u Damasku. Cijeli taj sustav se stalno mijenja, nastaju situacijski savezi, rađaju se novi akteri. I Turska je postupno počela vjerovati da se Otomansko Carstvo nije raspalo, već da se neko vrijeme samo pritajilo.

Prije nekoliko godina pretpostavljalo se da bi vojna pobjeda nad glavnim džihadističkim skupinama i stvaranje "rezervata Idlib", gdje su dovedeni militanti iz cijele zemlje, trebali stabilizirati situaciju u zemlji. No, na kraju su militanti prepušteni sami sebi i stvorili žarište u kojem je sazrelo osinje gnijezdo novog pohoda na Damask.

Tijekom cijelog rata i poslije Sirija je nastavila biti pod sankcijama, što je ozbiljno utjecalo na njezino gospodarstvo. Istodobno, gotovo nikakvi prihodi od nafte nisu stizali u Damask, budući da su naftonosna područja došla pod kontrolu Kurda, koji su našli zajednički jezik s Amerikancima i međunarodnim trgovcima u sjeni. Za sobom su ostavili i velika poljoprivredna zemljišta na kojima se uzgaja pšenica. Time su državni prihodi smanjeni, a rashodi povećani.

Stoga se sirijska vlada, točnije premijer Hussein Arnous i zatim Muhammad Ghazi al-Jalali, koji sada stvari predaje pobjednicima, sjetila da se tijekom rata od stanovništva nije ubirao niz osnovnih poreza. Damask je odlučio da je sada, kada se čini da je rat gotov, vrijeme da ih ponovno prikupi. Štoviše, zakon je dobio retroaktivnu snagu, odnosno počelo se oporezivati ​​sve za posljednjih 10 godina odjednom. Odluka je bila na granici političkog samoubojstva.

Ali novca i dalje nije bilo dovoljno, a počelo je rezanje plaća u javnom sektoru, pa tako i u vojsci. Započelo je i smanjenje osoblja oružanih snaga. Vojska nije samo trostruko smanjena, a raspuštene su ne samo jedinice regrutirane tijekom mobilizacije, već i jurišne skupine koje su obučavali ruski instruktori. Zbog smanjenja i kašnjenja plaća iz vojske su počeli odlaziti najbolji oficiri.

Vojnici, posebno pripadnici nacionalnih manjina, jednostavno su počeli bježati. No, upravo su nacionalne manjine bile te koje su aktivno podržavale aktualnu vlast, budući da je dinastija Assad, i sama manjina, a kršćanima, šiitima, Druzima i Jezidima jamčila je sigurnost, pa čak i davala neke privilegije.

Počele su čistke među generalima, jer se u Damasku smatralo da je utjecaj “heroja   rata” poput generala Al-Suheila postao prevelik. Smijenjeni su sa zapovijedanja, a Mukhabarat (sigurnosna služba) je otvorila sudske slučajeve protiv njih. Važan detalj je da je većina ovih generala aktivno surađivala s ruskim kontingentom, a u posljednjih nekoliko godina je bahati Mukhabarat postao glavni posrednik u kontaktima s ruskim zapovjedništvom.

Zbog svih ovih razloga je kolaps vladine vojske bio je predvidljiv. I za profesionalne i za obične vojnike zaštita domovine prestala je biti vrijednost.

Tijekom mnogih godina rata i previranja u Siriji nakupili su se i umor i nezadovoljstvo. Čitavi gradovi i regije ostali su nelojalni Damasku iz ranijih vremena. Sada, tijekom ofenzive tzv. „naoružane opozicije“ iz Idliba, ta su se naselja ili pobunila, ili su okupila vijeća lokalnih šeika i muhtara i proglasila “neutralnost”, čekajući tko će pobijediti.

Ispostavilo se da su mnogi militanti koji su poslani u Idlib 2017.-2018. brojnu rodbinu ostavili u prethodnom mjestu prebivališta.

Struktura sirijske vlade dugo je vremena počivala na vanjskoj, uključujući čisto vojnu potporu, a ne samo fizičku iz Rusije. Vojna sila bila je jedina podrška Basharu al-Assadu posljednjih godina. Iranska pješadija dobro se pokazala tijekom rata, a palestinske trupe i Hezbollah uživali su veliki utjecaj.

I ovdje su opet utjecali vanjski faktori. Iran trenutno nije spreman boriti se ni sa kim. S Hezbolahom je sve jasno, on nema vremena za svog problematičnog sirijskog saveznika i radije bi preživio i sam. A ruski kontingent, u načelu, nije zamišljen da se potpuno sam bori protiv borbene grupe od 30 000 vojnika. Ovo je bio posao sirijske vladine vojske, a saveznici mogu samo pomoći.

Tako su se svi ovi faktori okupili u jedan i vojna, ekonomska i politička slabost dovela je do trenutnog kolapsa sirijske države. A poznajući povijest Sirije, ima razloga vjerovati da je ovaj proces kolapsa zemlje i sirijskog društva tek na samom početku.

Pogled