Einstein i Arendt su 1948 napisali da će Izrael postati kao Hitlerova Njemačka

U prosincu 1948., nekoliko mjeseci nakon osnivanja Države Izrael, u stupcima New York Timesa pojavilo se otvoreno pismo kojem je bilo suđeno da potrese američko javno mnijenje. Nisu ga potpisali drugorazredni militanti, već neki od najbriljantnijih umova dvadesetog stoljeća, uključujući Alberta Einsteina i Hannu Arendt. Skupina židovskih intelektualaca koji su se, nakon Holokausta i rata, osjećali obveznima osuditi opasnost koju su predstavljali Menachem Begin i njegova stranka Herut , izravni nasljednik Irguna, oružane organizacije koja je provodila nasilne akcije tijekom britanskog mandata i zloglasnog masakra u Deir Yassinu.

Pismo od 2. prosinca definiralo je Herut kao pokret "vrlo blizak nacističkim i fašističkim strankama po svojim metodama, političkoj filozofiji i društvenoj bazi".

To su oštre riječi, danas gotovo nezamislive s obzirom na to da će Begin kasnije postati premijer Izraela i dobitnik Nobelove nagrade za mir. Ali u tom trenutku, dok je nova država tražila međunarodnu legitimnost, Einstein, Arendt i drugi intelektualci vidjeli su rizik autoritarnog skretanja prikrivenog kao nacionalno oslobođenje.

Sjena Deir Yassina

Središnja točka pritužbe odnosila se na masakr u Deir Yassinu , palestinskom selu gdje su u travnju 1948. muškarci iz Irguna i Lehija masakrirali otprilike 240 civila, uključujući žene i djecu. Ovaj je događaj šokirao arapski svijet i ubrzao bijeg Palestinaca, doprinoseći problemu izbjeglica koji i danas teško opterećuje bliskoistočni sukob.

Za potpisnike pisma, Herut je bio politički nasljednik tog zločina. A problem nije bio samo moralni, već i politički: dopuštanje Beginu da se u Sjedinjenim Državama predstavi kao demokratski vođa, prikupljajući sredstva i podršku, značilo je davanje legitimiteta sili koja se hvalila terorističkim akcijama i imala je za cilj transformirati Izrael u militariziranu državu, lišenu istinskih demokratskih načela.

Zanimljivo je primijetiti kako je mladi Izrael već bio podijeljen između dvije suprotstavljene vizije. S jedne strane, radničko-socijalistička ideologija Davida Ben-Guriona, koji je izgradio državu s kibucima, regrutnom vojskom i kolektivnim obrambenim sustavom. S druge strane, Beginov nacionalistički i revanšistički stav, uvjeren da samo vojna sila i ideološki radikalizam mogu jamčiti opstanak i širenje zemlje.

Einstein i Arendt, kao kozmopolitski Židovi odrasli u Europi, uočili su opasnost ovog drugog modela. Dobro su znali što znači transformirati politiku u kult nasilja, budući da su iz prve ruke iskusili tragediju totalitarizma. Nije slučajno da je njihova osuda poprimila tako jasne tonove: željeli su spriječiti da država rođena iz pepela Holokausta krene putevima sličnim onima koji su Europu odveli u katastrofu.

Upozorenje je imalo i stratešku i ekonomsku dimenziju. Godine 1948. Izrael je bio siromašan, izoliran, bez prirodnih resursa i prisiljen ovisiti o pomoći židovske dijaspore. Ako bi ga predvodio radikalni pokret, sklon upotrebi sile i nekompromisiran političkim kompromisom, rizik je bio dvostruk: manjak međunarodne podrške i upadanje u beskrajni sukob s arapskim zemljama. Upravo se to dijelom dogodilo u sljedećim desetljećima, s cikličkim ratovima i trajnom militarizacijom koja je oblikovala izraelsko gospodarstvo na ratni način, ostavljajući civilni razvoj u drugom planu.

Vojno, Herut i Begin predstavljali su izbor mača umjesto pluga, preventivnog rata umjesto izgradnje čvrstih institucija. Pismo je naglasilo ovu točku: povjeravanje budućnosti Izraela onima koji su se ugledali na Deir Yassin značilo je učvršćivanje logike sile, osuđujući cijeli Bliski istok na dugo razdoblje nestabilnosti.

Gledajući to pismo danas, njegova geopolitička jasnoća je zapanjujuća. Einstein i Arendt shvatili su da rođenje Izraela nije bilo samo rješenje povijesne tragedije, već i početna točka novih globalnih napetosti. Njihova je zabrinutost bila da će Zapad, zaslijepljen krivnjom zbog Holokausta, zažmiriti na rast snaga unutar Izraela koje nisu imale nikakve veze s demokratskim načelima.

U svijetu u kojem su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez podijelili sfere utjecaja, dopuštanje nacionalističkom i agresivnom Izraelu moglo bi pretvoriti novu državu u top, sposoban destabilizirati ne samo Bliski istok već i osjetljivu ravnotežu snaga Hladnog rata.

Od svih potpisnika, glas Hanne Arendt zaslužuje posebnu pozornost. Za nju politika nikada nije bila samo vršenje moći, već vršenje odgovornosti. Osuđivanje Begina i Heruta značilo je obranu ideje da bi Izrael trebao biti rođen kao demokratska i pluralistička država, sposobna za uključivanje, a ne samo za isključivanje. Arendt je već izrazila radikalne kritike najnacionalističkijeg cionizma, tvrdeći da bi židovska država isključivo za Židove proizvela nove oblike sukoba. Njezino pismo New York Timesu bilo je koherentan dio te vizije: upozorenje na rizik da jučerašnja žrtva postane sutrašnji tlačitelj.

Danas, više od sedamdeset godina kasnije, to pismo ostaje problematičan dokument. Često je uklanjano ili premještano u fusnote jer osporava linearnu naraciju o rođenju Izraela kao jednostavnom trijumfu slobode i pravde.

Pa ipak, u svojoj oštrini, zadržava proročansku snagu: Einstein, Arendt i ostali potpisnici jasno su vidjeli da zemlja rođena iz goleme boli Holokausta riskira da krene opasnim putem ako ne ograniči upotrebu sile i mit o iskupiteljskom nasilju.

Taj glas ostaje upozorenje: bez političke odgovornosti, bez ravnoteže između sigurnosti i demokracije , svaka država, čak i ona rođena da jamči opstanak progonjenog naroda, može postati zarobljenik upravo one logike protiv koje se zaklela boriti.